Ne postoji ljudsko biće koje nije osjetilo strah, sumnju ili zabrinutost u vezi nečega ili nekoga, gotovo pa na dnevnoj osnovi. Sam strah ima dobru ulogu, najčešće nas čuva od ishitrenih, impulzivnih reakcija, ili od neke opasnosti. No što učiniti kad strah počne kontrolirati nas, a ne mi njega? Što kada iz zaštitničke uloge krene u smjeru paralize? Što kada nas počinje blokirati u svakodnevnom životu?
Sedam najčešćih strahova koji nas blokiraju su:
-
Strah od promjene
-
Strah od samoće
-
Strah od neuspjeha
-
Strah od napuštanja
-
Strah od neizvjesnosti
-
Strah od kritike
-
Strah od gubitka slobode
Strah od promjene može nas navesti da propustimo mnoge dobre prilike. Često razmišljamo “ ovako kako mi je sada možda nije najbolje, ali tko zna kako bi bilo ako nešto promijenim?” “Što ako napravim promjenu, pa se pokaže da mi je još lošije?” “Što ako se poželim vratiti na staro, i ne uspijem?” Strah kojeg god uzroka bio uvijek suzi vidike, uvijek nam daje malu sliku.
Strah od samoće može nas navesti da ostanemo u lošim vezama. Jer, možda nije dobro s partnerom, ali bolje i to nego da sam sam/sama.
Strah od neuspjeha onemogućava nam da se upustimo u poduhvate koje želimo. I drži nas u poziciji bez promjene.
Strah od napuštanja mnogo je širi no što se često misli. Koliko puta se ne zauzmemo za sebe, ne pitamo pitanja, ne iskažemo svoje mišljenje zbog straha da će nas netko napustiti ako budemo ono što jesmo? Ako budemo autentični.
Strah od gubitka slobode tjera nas da se bojimo ući u odnos. Nedavno sam razgovarala s jednom djevojkom koja je došla vrlo uznemirena. Navela je kako je u višemjesečnoj vezi s mladićem, da je sve u redu, nemaju većih poteškoća izuzev činjenice da ona inzistira da to nije veza, nego druženje. Na moje pitanje što joj znači to etiketiranje, način kako se veza zove, nije mogla artikulirati, ali je rekla da nakon što je mladić inzistirao da se veza treba „uozbiljiti“ i da on želi da su sada par, a ne da se „samo druže“, došlo je do brzog prekida na njenu inicijativu. Vidno uznemirena zbog tog događaja, kroz plač je rekla da ne zna zašto sada u stvari plače kad je sve završilo onako kako je ona htjela. Zamolila sam ju da igramo kratku igru asocijacija. Kada sam izrekla riječ „odnos“ ona je brzo odgovorila „gubitak sebe“. Nije čudo da se panično boji upustiti u pravi odnos, ako odnos znači gubitak sebe! Nitko ne želi izgubiti sebe.
Otkud svi ti strahovi? Kad čovjek dođe na psihoterapijsku seansu, najčešće ispriča što mu se događa, i to je ustvari vrh sante leda. Mi vidimo simptome koji su samo rezultat neke emocije koja leži ispod toga. U psihoterapijskom procesu nam je puno važnije vidjeti kako smo došli do toga gdje smo danas. Što je uzrok tome da jednu dobru vezu ne mogu izdržati? Otkud ideja da ako sam u odnosu moram izgubiti sebe? Jedan dio odgovora sasvim sigurno leži u našim prethodnim iskustvima. Ako sam u prošlosti doživjela nešto slično, moj mozak automatski pretražuje arhivu, uspoređuje i podiže znak za uzbunu. I ja napuštam vezu. I propuštam priliku doživjeti novo iskustvo koje je za mene korisnije i bolje od starog.
Nemojte se bojati promjene. Prekopajte po sebi, ohrabrite se prema promjeni. Što je najgore što se može dogoditi? Stvari moga ostati iste ili možete otkriti jednu novu sebe koja Vam se više sviđa.
Autor: dr. Lidija Jurić Sulić